Da bi se neka norma prihvatila i koristila u nekom području trebalo bi prethodno da ju prihvati nacionalna organizacija osnovana na državnom nivou. U RH to je HRVATSKI ZAVOD ZA NORME (HZN). HZN je neovisna i neprofitna javna ustanova osnovana kao nacionalno normirno tijelo Republike Hrvatske radi ostvarivanja niza ciljeva normizacije.
Hrvatski zavod za norme je član:
- Međunarodne organizacije za normizaciju (ISO),
- Međunarodnog elektrotehničkog povjerenstva (IEC) i
- Europskog instituta za telekomunikacijske norme (ETSI) (status: NSO member)
te pridruženi član:
Hrvatski zavod za norme obavlja poslove informativne središnjice za Sporazum o tehničkim zaprekama u trgoviniSvjetske trgovinske organizacije i poslove kontaktne točke za Codex Alimentarius.
Postupak proglašavanja neke međunarodne norme kao nacionalne u HZN je propisan procedurom koja je manje više jednaka kao i drugim državama. Međutim u praksi se vrlo često primjećuje da vrlo važne međunarodne norme koje se koriste, ili žele primjeniti u RH ne izlaze ažurno, odnosno vrijeme publiciranja je vrlo dugo od trenutka kada se objavi službena međunarodna verzija, npr. od strne ISO. Iz iskustva kojeg sam dosada imao u vezi s problemom službeno prevedenih normi u Hrvatskoj najveći problem se pojavljuje u fazi lektoriranja i teminološke definicije pojedinih pojmova koje, ili je nemoguće prevesti ili su prevodi jezičkih stručnjaka toliko nakaradni i neprihvatljivi u stručnim krugovima da se objektivno blokira takva publikacija.
Što to znači za praksu? Pa, u svakom slučaju kada se želi primjeniti neka norma u Hrvatskoj, ona treba biti službeno prevede na hrvatski jezik. Kako službenog prevoda nema, to automatski znači i velike probleme za veliki broj potencijalnih korisnika. Naime, kada se čita neka norma brzo se zaključi da je tekst pisan vrlo složenim jezikom s mogo jezičkih finesa, tako da prosječni ili slabiji poznavalac stranog jezika vrlo teško može sam kvalitetno prevesti normu. U takvoj situaciji i primjena norme je upitna, odnosno teško se mogu zadovoljiti svi eksplicitni, ali i implicitni zahtjevi koje traži norma.
Kako se to rješava? Pa kada se objavi neka izuzetno važna norma (kao npr. ISO/IEC 27001, itd) a HZN ne reagira dovoljno brzo, neka organizacija (u ovom primjeru ZIK Zagreb) samoinicijativno prevede normu, ali ona nije službena hrvatska norma i nema prefiks HRN. U drugim slučajevima se nabavljaju norme iz okolnih zemalja (BiH, ali najčešće iz RS) gdje se brže prevode jer izgleda da lakše savladavaju jezičke i terminološke probleme.
Smatram da bi se trebalo malo više poraditi na bržoj pripremi međunarodnih normi za domaće korisnike. Domaća verzija norme je ipak opravdan zahtjev svih potencijalnih korisnika koji ju žele imlementirati u svojoj radnoj sredini.
Nema komentara:
Objavi komentar